Hrvatski dobrovoljci uz Kijev, srpski uz Donbas.

Lav Tolstoj je u svom romanu „Rat i mir” napisao „da je uoči 1812.
godine došlo do koncentrisanja zapadnoevropskih snaga koje su krenule sa
Zapada na Istok, ka granicama Rusije”. Ne znam šta bi rekao veliki
pisac i mislilac da može danas da baci pogled na Evropu s početka 21.
veka, ali kao da je još tada predvideo „natoizaciju” Evrope,
opkoljavanje Rusije i političko-psihološke pritiske na neutralne države
da se priključe NATO-u.
Ono što je u Evropi započeto 1999. raketiranjem i bombardovanjem SR
Jugoslavije, sada se nastavlja tragedijom u Ukrajini. Neverovatne su
slike srušenih zgrada i mostova, spaljenih kuća i leševa na ulicama, i
sve to u Evropi 21. veka. I to nije film, već surova zbilja. Politička
Evropa je ćutala na iste takve prizore u SR Jugoslaviji 1999. i sada je
indiferentna na ljudske patnje u Ukrajini.
Politička Evropa je nametnula narodu Ukrajine izbor „ili, ili”, a
time i rat. Sada, posle Minska 2 u Evropi, a još više u SAD, još ima
onih koji misle da upućivanjem vojne pomoći Kijevu mogu vojno promeniti
situaciju. Nikakve zapadne protivoklopne rakete ne mogu promeniti odnos
snaga na terenu, jer vojnici Kijeva nisu obučeni da ih koriste, treba im
najmanje šest meseci učenja i treninga, artiljerijski sistemi NATO-a
nisu kompatibilni sa sistemima koje ima ukrajinska vojska. Zapad može
Ukrajini isporučiti obične oklopne automobile za prevoz pešadije, što su
Britanci već i uradili, elektroniku za radio-veze i artiljerijske
radare, što je sve već Kijevu i isporučeno.
No, ukoliko bi NATO isporučio Kijevu neko drugo naoružanje, ili
poslao svoje stručnjake za obuku, i na strani Donbasa mogu da se pojave
tenkovi T-80 i T-90, umesto tenkova T-72, pa da vidimo koja raketa šta
probija. Ulazak bilo koje jedinice NATO-a u Ukrajinu doveo bi i do
ulaska ruske armije u Ukrajinu. U konvencionalnom sukobu na tom prostoru
niti jedna zapadna armija, pa ni američka, ne može pobediti rusku
vojsku, jer ono što zapadni generali očito zaboravljaju jeste doktrina
maršala Ogarkova, koja je i danas aktuelna u ruskoj armiji: postizanje
pobede u prvoj fazi konvencionalnog rata kroz uništenje ključnih ciljeva
duboko u pozadini protivnika od prvog trenutka rata, i brzo osvajanje
protivničke teritorije napredovanjem kopnenih snaga.
To je potpuna pobeda u prvoj fazi rata, pobeda bez korištenja
taktičkog nuklearnog oružja. Strategija ofanzive sa ciljem dubokog
prodora u pozadinu neprijatelja bez upotrebe nuklearnog oružja bila je
suština sovjetskog pogleda na rat u Evropi. Amerikanci su pokušali da
pariraju doktrinom „Vazdušno-kopnene bitke 2000”.
Upravo zato ni SAD ni NATO neće slati svoje snage u Ukrajinu, jer u
konvencionalnom ratu nemaju šanse za pobedu. Naime, u situaciji kada bi
NATO, ili SAD trupe u Ukrajini bile pred porazom od strane ruske vojske,
Brisel i Vašington bi morali da odluče, ili da priznaju poraz sa svim
političkim i vojnim posledicama, ili da pribegnu upotrebi krstarećih
projektila sa taktičkim nuklearnim oružjem.
U takvoj situaciji kada „ tomahavk” rakete mogu da pogode ciljeve u
Rusiji za pet do šest minuta Kremlju preostaje užasno malo vremena da se
odluči za nuklearni odgovor, da ga naredi i da ga započne. Ako ne
odluči u roku od tri minute neće moći ni da ga izvede, jer bi u tom
slučaju američke krstareće rakete već pogodile svoje ciljeve.
Drugim rečima, opasna je granica prelaska sa upotrebe taktičkog na
strateško nuklearno naoružanje. Rizik eskalacije je stravičan, i jedna i
druga strana upotrebu taktičkog nuklearnog oružja mogu da protumače kao
uvod u korištenje strateškog nuklearnog oružja. A onda je planeti samo
Bogu pomoći. Prema procenama profesora Lauela Vuda iz Nacionalne
laboratorije iz Livermora (SAD) iz 1982, poginulo bi između 500 miliona i
1,5 milijarde ljudi. A kako je tehnologija nuklearnog oružja u
međuvremenu napredovala, broj poginulih bio bi daleko veći.
Da li o tome razmišljaju oni koji bi da internacionalizuju sukob u Ukrajini?
Javnost u Rusiji ovih je dana iznenađena pojavom građana Hrvatske na
strani armije Kijeva, Desnog sektora i Nacionalne garde Ukrajine.
Iznenađeni su samo oni koji ne poznaju istoriju. Vojnici iz Nezavisne
države Hrvatske borili su se u Drugom svetskom ratu na strani Hitlera
pod Staljingradom, na Istočnom frontu nije bilo Srba. Nezavisna Država
Hrvatska je na Istočni front poslala i svoju avijaciju, general Franjo
Džal je bio jedan od pilota koji je obarao sovjetske avione. I u bivšoj
SFRJ Hrvatska je imala odlične odnose s Ukrajinom, Srbija sa Rusijom.
Koliko je tu i vera, u Ukrajini ima katolika i unijata, uticala duža je
priča. Uglavnom, Hrvati su stali uz Kijev, Srbi sudeći po dobrovoljcima,
uz Donbas.
Balkanizovali smo Ukrajinu, tamo nastavljamo gde se stalo 1945...
Izvor: Politika / Miroslav Lazanski