Najnovije vijesti :

Prikaz objav z oznako Manastir. Pokaži vse objave
Prikaz objav z oznako Manastir. Pokaži vse objave

Čudo u manastiru Rukumija


„Hvalimo Te, Bože, hvalimo; blizu je ime tvoje. Za Tebe kazuju čudesa Tvoja“ – Psalam 75.1

ČUDO U MANASTIRU RUKUMIJA
(Napisano po istini i sopstvenom svedočenju)

Sredina juna meseca 2007 godine. Nalazim se u dvorištu manastira Rukumije i čekam igumana Simeona. Nisam nikada ranije dolazio u taj manastir, doduše, nikada ranije nisam ni posećivao sveta zdanja. Bio sam „brz“ momak, kratko podšišan, mišićav i verovao sam samo u ljudsku silu i moć a sebe deklarisao kao vernika jer je to „tako trebalo“.

Ovaj put, bio mi je potreban neko jači od ljudske sile a takvu silu nisam poznavao, poslednja nada je bila manastir za ono što mi je potrebno. Bio sam i dalje skeptičan ali sa druge strane svestan da ukoliko ima Boga, pomoći će, to je ono što se uglavnom traži poslednje kada sve ostalo propadne. Čekam oca Simeona duže od 45. minuta, na sebi imam majicu bele boje kratkih rukava, napadna tetovaža mi viri preko bicepsa i na majici piše „Central Intelligence Agency . C.I.A.“

1. jun 2007.

U vožnji kroz grad nakon provoda stajem ispred prodavnice sa prijateljem da kupimo nešto za piće, u tom trenutku vidim maćehu svog prijatelja iz detinjstva, čovek sa kojim sam odrastao, kako izlazi iz prodavnice, bledog lica i praznog pogleda, u ruci drži neke namirnice i kreće ka autu oca mog prijatelja koji je čekao ispred. U tom trenutku vidi mene, otvaram prozor svog vozila i obraćam joj se:
– Žako, šta radiš, šta pazarite ovako kasno?
Ona se naginje na prozor i videvši je bolje shvatam da nešto definitivno nije u redu.
– Miloš je imao saobraćajku motorom, reanimirali su ga i hitno poslali za Beograd, stanje je mnogo teško.

Tog trenutka kao da me je grom udario, počeo sam da drobim volan svog auta rukama i da pesnicama udaram po instrument tabli, bio sam u šoku, odvezao drugara odmah kući i nakon toga prolazili su dani a moj prijatelj je uveliko bio u stanju kome, prelom rebara, ključne kosti, povreda vratnog pršljena koja je pretila da ga ostavi, ukoliko preživi, kao biljku zakucanu za krevet i ono najopasnije, teška povreda glave sa hematomom na mozgu od koga je zavisilo da li će se uopšte probuditi iz kome i da li će uopšte ostati živ. Lekari nisu davali dobre prognoze, bilo je pitanje dana kada će sve biti gotovo. Kako su dani tekli stanje je bilo isto i bez ikakvog pomaka. Trajali su kao večnost.

Sredina juna 2007.

Dakle, u iščekivanju oca Simeona primećujem kakav sam zapravo ušao u manastir. Pokušavam makar da sakrijem tetovažu ali mi ne uspeva i on se pojavljuje. Prvi put sam ga tada video, imao je oči izuzetno prodorne kao da me je sekao njima. Takav pogled nisam osetio ni kod koga u životu, ni kada sam gledao u neprijatelje ni u prijatelje. Prve reči bile su mu „Jel je to ona `Cija`“, i gledao u majicu. Posrameo sam se kao nikada u životu i promrljao: „Jeste oče“, a on mi odgovorio „Obuci nešto Srbsko drugi put“ (više nikada nisam obukao tu majicu).

Pitao nas je zašto smo došli i Miloševa maćeha i ja objasnili smo mu situaciju na šta nas je on saslušao i samo klimao glavom gledaući u pod. Kada smo završili izlaganje rekao nam je da uđemo u manastir i da će se pomoliti za Miloša. Upalili smo sveće i držali ih u rukama a Simeon je uzeo molitvenik i počeo molitvu. Tog trenutka, svedok nam je Bog, iako je bio lep prolećni dan, toliko se pomračilo da se jedva moglo nešto videti, otac Simeon je primakao molitvenik sveći da bi uopšte mogao da vidi šta čita kolika je tama zavladala. Zatim je krenuo pljusak, prejak pljusak, a znao sam da je nebo bilo vedro i da ništa nije ukazivalo na to, prozori u manastiru počeli su da udaraju od siline vetra verovatno, podilazila me je jeza dok sam držao sveću. Kada je Simeon tokom molitve rekao ime mog prijatelja, na njegovu reč „Miloš“ grom je udario toliko snažno da smo svi osetili kako je tlo pod nogama zavibriralo.

Tokom molitve grom je udario još par puta. Cela molitva je trajala nekih dvadesetak minuta rekao bih, i onog trenutka kada je molitva prestala tog trenutka je prestala kiša, vetar, gromovi, i nakon što smo izašli iz manastira mogao sam primetiti da je opet vedro. Jedini dokaz toliko jakog nevremena bio je mokar beton. Obratili smo se ocu Simeonu i pitali ga „Šta će biti oče?“ A on je rekao smirenim tonom da se ne brinemo, da će Miloš biti dobro ali da više nikada neće biti isti čovek i da će se promeniti na bolje.

Povratak kući

I dalje sam bio pomalo skeptičan po celom tom pitanju, vozio sam ka Požarevcu iz manastira i taj put je trajao nekih petnaestak minuta. Na ulazu u Požarevac Miloševoj maćehi je zazvonio telefon, na vezi je bila doktorka sa Banjice. „Stanje je bolje, očekujemo buđenje iz kome!!!“
Prve dobre vesti! Prva dobra vest nakon desetak i više dana agonije! Petnaest minuta nakon molitve i čuda u manstiru Rukumija.

Svega sam postao svestan tek nakon što se sve završilo, dok je trajalo, nekako ne možeš doznati da prisustvuješ čudu. Jako je to čudan osećaj. Danas, sedam i više godina kasnije moj prijatelj se potpuno oporavio. Danas ima ženu i dobio je ćerkicu. Nadam se da sam i ja postao drugačiji čovek zajedno sa njima. Kako je vreme odmicalo više nego jasnije mi je ostalo urezano u razum: Bog kuca na sva naša vrata, na nama je da mu ih otvorimo.

Boban Adamović, 
leta Gospodnjeg 2015.

Izvor: FB reporter

Monasi koji proizvode najbolje vino

Manastir Tvrdoš je posvećen Uspenju Presvete Bogorodice i podignut je na stijenama mjesta Tvrdoša, kraj desne obale rijeke Trebišnjice, na 4 kilometra zapadno od Trebinja. 

Međutim, po narodnom predanju koje je, istina, relativno kasno zapisano, Tvrdoški manastir je osnovao Sv. car Konstantin i majka mu Jelena, a zatim je, pošto bješe srušen i zapustio, postao zadužbina kralja srpskog Milutina, krajem XIII ili početkom XIV vijeka. Temeljnu obnovu 1509. godine izvršio je mitropolit Trebinjski Visarion I. 

Od tada trobrodne crkve sa kubetom sačuvani su do danas temelji, šest kamenih stubova, presto na gornjem mjestu i dijelovi zidova sa ostacima fresaka. Manastir je dva vijeka, ako ne i više, bio sjedište Humsko-Hercegovačke, tada zvane Trebinjske mitropolije. U tursko-mletačkom ratu Venecijanci su 1694. godine digli crkvu i cio manastir lagumom baruta u vazduh, što je opisao Hercegovac Vladimir Ćorović, zaslužan, pored ostalog, i za opis istorije skoro svih hercegovačkih manastira.

Crkvu je tek 1928. godine obnovio novi zadužbinar Nikola Runjevac, bogati Trebinjac iz Amerike. Tada je opravljen manji, stari konak i podignut novi i veći konak. Veliki preporod i intenzivnu obnovu manastir doživljava od 1955. godine i ta obnova traje do danas. 

Po razrušenju manastira Tvrdoša krajem XVII vijeka, mnoge duhovne i kulturne visokovrijedne svetinje i dragocjenosti iz Tvrdoša prenesene su u Manastir Savinu. Svoj život ovaj manastir je nastavio ne samo u Savini, nego još više u nedalekom metohu – manastiru Dužima. U Tvrdoš je donijeta iz manastira Duži oktobra 1992. sveta ruka nepoznatog Svetitelja, najvjerovatnije Sv. Kraljice Jelene, Milutinove i Dragutinove majke (kao što je ista bila u manastiru, prema zapisu na Šestodnevniku manastiraTrebinja koji je sada u Savini). 
Podrum manastira

Nešto po čemu je ovaj manastir drugači od ostalih je to što monasi ovog svetog hrama proizvode vino, koje je najbolje u Republici Srpskoj, a po nagrada može se slobodno reći i šire. U jednoj prastaroj epskoj narodnoj pjesmi pominje se manastir Tvrdoš i njegovi podrumi, odnosno manastirske izbe ispunjene vinom. U tamnim vremenima poslije propasti srpske srednjovjekovne države, srpski monasi su u manastirima očuvali klicu srpske duhovnosti i kulture, pa i tradiciju srpskog vinarstva. Isto kao i u čitavoj Evropi, uostalom, i u našem vinarstvu najveće zasluge za prenošenje znanja o uzgajanju vinove loze i proizvodnji vina pripadaju monaštvu. Mnoge slavne vinarske kuće Francuske, Italije, Španije i Nemačke nastale su na starim manastirskim posjedima ili kao nastavljači njihove tradicije. Brojni su i srpski manastiri koji su vinarski ugled sačuvali do današnjih dana: Visoki Dečani, Ljubostinja, Tvrdoš.

Monasi manastira Tvrdoš, započeli su pre desetak godina novo poglavlje u priči o manastirskom vinarstvu kod nas. Preuzeli su brigu nad vinovom lozom u Trebinjskom polju, gdje su stari zasadi Vranca smešteni na 70 hektara površine i podigli čak 60 hektara mladih vinograda u Popovom polju.

Danas, manastir ima dva podruma. U starom kamenom podrumu iz 15. veka, u stoljetnim hrastovim bačvama sazrijeva vranac, a samo desetak metara dalje, uz samu Trebišnjicu, ukopan je novi podrum opremljen najsevremenijom tehnologijom, ali savršeno uklopljen u postojeći kompleks.

Moderna tehnološka rješenja uključuju i gravitacioni transport vina tokom procesa prerade, omogućen visinskim razlikama između različitih nivoa podruma.

Izvor: Nacional

Proustaški grafiti na pravoslavnom hramu

Nepoznati počinioci ispisali proustaške grafite na zidovima pravoslavnog hrama Svetog Nikolaja Mirlikijskog u Karlovcu. Policija je obaveštena o ovom slučaju.
Pravoslavni hram Svetog Nikolaja Mirlikijskog u Karlovcu, koji se nalazi u strogom centru grada, pretrpeo je novi napad za sada nepoznatog počinioca.

„Do sada je saborni hram nebrojeno puta bio kamenovan i napadan od ‘nepoznatih počinilaca’, a noćas su vandali krajnje gnusnim natpisima pozivali na novo stradanje napaćenog naroda tog kraja“, navedeno je na elektronskoj adresi Eparhije gornjokarlovačke, prenosi Tanjug.
O ovom slučaju obaveštena je policija.
„Nažalost, ovaj hram je permanentno meta necivilizovanih vandala koji već nekoliko godina unazad svojim potezima žele da sruše sve mostove koji vode ka suživotu“, navode predstavnici Eparhije.
Nadaju se da će počinioci biti uhvaćeni i prema njima primenjene adekvatne zakonske mere, kao i da ovaj slučaj neće ostati samo jedan od mnogih nerešenih u poslednjih nekoliko godina.

Izvor: RTS
 

Marketing



Programirao - Dizajnirao: za više informacija pratite me putem: © 2015 Nacional - Sva prava zadržana.
Novine Nacional Osnivač sajta. Novine Nacional, Glavni admin sajta. Facebook Twitter Zabranjeno kopiranje sadržaja bez navođenja izvora.