Misli su mi nejasne, ali ipak uzimam papir i olovku u nadi da ću uspjeti olakšati dušu. To su očajnički pokušaji da riječima rasvijetlim misli i kod sebe, a i kod drugih. Znam da "drugi" imaju slične, a ponekad iste probleme kao i ja. Znam, jer im to vidim u očima, osjetim u dodiru i mirišem u zraku. Svi smo mi dovedeni na jedan te isti put modernizacije, kojem u principu nikad nismo pripadali. Rođeni u vrijeme ničega naučeni od malih nogu da se zadovoljavamo minimalnim, a prerasli u odrasle ljude izgubljene između dva vremena. Budućnost koja je već odavno nastala zatekla nas je zbunjene i nespremne.
Izvana smo svi dobri glumci. Uvijek u džepu života čuvamo maske koje moramo nositi da bi i dalje bili dio svega, da bi bili dio budućnosti koju mi sami nismo izabrali za sebe. Srcem i dušom smo ostali godinama unazad željni onog jednostavnog vremena kada je sve izgledalo puno lakše. Glavom i tijelom pripadamo tu i sada, uklapamo se u novo okruženje ali bez trunke istinke želje. Ne mora čovjek biti nešto posebno inteligentan da bi primijetio ove stvari. Ja naćulim uši i dobro otvorim oči. Upijam, preslažem u glavi, tražim smisao... jer to je ono što sam ja, a to je i ono što je svako od nas na neki svoj način. Ali eto, čovjek ko čovjek, nikad ne odustaje od samog sebe. Uvijek se nađe vjera, nada i način da se preživi dan. Uvijek se nađe ta čudna misao da nove generacije koje dolaze uopšte neće proživljavati ovo o čemu pričam. Na trenutak se ipak osjećam ponosnim jer sam bio dio tog jednostavnog i ne toliko brzog načina života. Dok, recimo, odmah trenutak posle osjećam žalost, tugu, očaj i bijes jer sam svjestan da više nikad neće biti tako, čak ni približno slično. Sve ovo ide i uvijek će ići prema totalnom uništenju moralnih vrijednosti. Već sad smo kao roboti. Slušamo druge i radimo što nam kažu bez ikakvog prigovora. Otvaramo usta i pričamo kad nam se kaže, jedemo kad nam se kaže, radimo kad nam se kaže, čak i volimo tek nakon što nam se kaže da smo spremni na to. Jednostavno ponavljamo za njima "mi smo slobodni", a o slobodi sanjamo iz noći u noć. Mi smo prvi LJUDI modernizacije, a naša djeca će biti prva djeca ovog novog doba. Bojim se tog vremena u ime naše djece. Biće nam teško, pored toliko pristupačnih informacija, djeci usaditi ispravne ideale. Mi se evo i ne snalazimo baš najbolje u svijetu interneta, tehnologije i brze prehrane pa me je iz tog razloga strah za sve one što dolaze posle nas. Mi čak i kad mislimo da dobro stojimo u ovom svijetu i kad ne osjećam unutrašnji prezir, nemamo pojma šta radimo. Prihvatimo to jer smo naučili cijeniti to svevišnje neznanje. Naučili smo cijeniti rijetke trenutke dobrog raspoloženja ne tražeći razlog i povod toga. Znamo da je rijetkost i da kratko traje i na neki način to je sve što imamo u ovom modernom vremenu. Zbog toga svi i nosaju maske. Ali šta čovjek koji želi jednostavan način života može da uradi ?!! Ništa! Svi smo mi "taj čovjek" i svi smo mi "drugi" koji pokušavamo od ničega napraviti nešto. Nema nam nazad. Sve što možemo je nastaviti kao i do sad, sa maskama i glumom, bez obzira što nas to ubija iznutra i što nam to dušu tišti. Možemo i moramo nastaviti tako bez obzira na praznoću koju osjećamo. Modernizacija mijenja izgled svijeta, izgled ljudi ali i izgled duše u svakom čovjeku. Izvana modernizacija očarava svojom ljepotom, ali iznutra sve izgleda trulo, mračno i izgubljeno. Da, to smo mi, prve žrtve modernog doba.
Izvor:Savrsen krug
Objavite komentar